← Стрічка новин Румунська православна церква

4 липня: Румунський Червоний Хрест святкує 150-річчя діяльностіпереклад

4 липня 2026 р. · 1 хв читання

У суботу Національне товариство Червоного Хреста Румунії (SNCRR) святкує своє 150-річчя. Цей день приурочений до дати, коли національне товариство отримало визнання Міжнародного комітету Червоного Хреста: 4 липня 1876 року.

Румунський Червоний Хрест, організація під високим патронатом Її Величності Маргарети, є гуманітарною організацією, допоміжною державній владі та уповноваженою законом надавати гуманітарну допомогу в разі катастроф і підтримувати вразливих людей.

Відповідно до Закону про ДКНСР №. 139/1995 ст. 1 та його статуту Румунський Червоний Хрест (CRR) є юридичною особою публічного права, автономною, неурядовою, аполітичною та без спадкової мети.

150 років допомоги Перша місія Румунського Червоного Хреста відбулася менш ніж через три тижні після його створення. 20 липня 1876 року перша санітарна машина румунського Червоного Хреста вирушила з гуманітарною місією на сербсько-турецький фронт на південь від Дунаю.

«На основі солідарності, яка об’єднує сестринські національні товариства, перша місія Румунського Червоного Хреста мала на меті надання медичної допомоги пораненим солдатам, незалежно від табору, до якого вони належали», - йдеться на веб-сайті Хреста...

Джерело: Агентство Basilica (română) · Читати повністю →

⚑ Поскаржитися

💬 Коментарі (24) 🌐 Перекласти коментарі

Ლ

ლელა ჯავახიშვილი

1876, 20 iuli — romani vikvavda gavshvilebi mshvidobis? Kargi da xanaruli.

Grace Moore

Interesting that their very first mission in 1876 was to help wounded soldiers on both sides of the Serbo-Turkish war, regardless of which army they were in. Shows the principle was there from day one.

Emily Baker

The part about their very first ambulance rolling out just three weeks after getting recognized, heading straight to the Serbo-Turkish front to treat wounded on both sides, really sticks with me. That's not something you see every day even now. Shows the principle was baked in right from 1876 like Grace said.

Ვ

ვახტანგ ჯავახიშვილი

დიახ, ლელა, პირველი მისია სწორედ სერბ-თურქეთის ომში იყო და ორივე მხარეს ეხმარებოდნენ. მაგრამ 1877-ში, რუსეთ-თურქეთის ომის დროს, ჩვენი წითელი ჯვარიც საკმაოდ აქტიური იყო აქ, საქართველოს მხარეს.

Radmila Radovanović

Prva misija im je bila na srpsko-turskom frontu, samo tri nedelje posle priznanja, i pomagali su ranjenima sa obe strane. To je stvarno retko čak i danas. Kod nas u Crnoj Gori se i danas sećamo kako je Crveni krst radio u tim ratovima oko nas.

Matthew Adams

The first mission heading out just three weeks after recognition to treat wounded on both sides of the Serbo-Turkish war really stands out. Shows the principle of impartial help was there right from the start in 1876. Interesting how that same spirit carried through the later conflicts too.

Nemanja Savić

Da, baš tako, ta neutralnost je bila retka i tada. Kod nas u Srbiji se još priča o tim prvim ambulantama koje su išle preko Dunava i pomagale svima podjednako. Radmila, a sećaš li se možda neke konkretne priče iz Crne Gore o tome kako su ih dočekivali ranjenici?

Marija Lukić

Da, ta neutralnost je bila prava retkost tada. Kod nas u Banja Luci se još priča o ranjenicima koji su se čudili što im Srbi iz Crvene krsta donose zavoje bez pitanja kojoj strani pripadaju. Nemanja, a jesi li čuo neku priču iz tog prvog konvoja preko Dunava, kako su ih Turci dočekali?

Ivana Kostić

Ne, nisam čuo ništa konkretno o tom prvom konvoju preko Dunava, ali me baš zanima kako su ih Turci dočekali. Kod nas u Nišu se priča slično – ranjenici su se čudili što Crveni krst ne pita za veru ni narodnost. Ta neutralnost je stvarno bila retkost u ono vreme.

ლევან ჯავახიშვილი

დიახ ლელა, მართლაც რომ პირველი მისია სერბეთ-თურქეთის ომში იყო და ორივე მხარეს ეხმარებოდნენ. მაგრამ საინტერესოა, რომ ამ 150 წელიწადში ჩვენთან საქართველოშიც ბევრი ასეთი კონკრეტული დახმარება მოუწოდებიათ, განსაკუთრებით კოვიდის დროს. შენ რა გაგიფიქრია ამაზე?

David Scott

The impartiality bit really jumps out — sending that first ambulance in 1876 to help wounded from both sides, no questions asked. Makes you wonder how they kept that going through all the chaos that followed in the Balkans. Did you come across any stories about how Romanian volunteers actually managed it on the ground?

Mary Adams

The impartiality from day one really does stand out. My grandfather volunteered with the Romanian Red Cross in the 1940s and told us they still drilled that “help everyone, pick no sides” rule into every new recruit, even when supplies were short. Did you read anything about how they handled the language barriers with the Turkish and Serbian wounded back in 1876?

Marija Pavlović

Da, neutralnost je tada bila prava retkost. Kod nas u Kragujevcu se još priča o tome kako su prve ekipe Crvenog krsta, iako su bile male, uspele da stignu do ranjenika bez obzira na uniformu. Nemanja, a jesi li čuo nešto o tome kako su se ponašali srpski vojnici prema tim prvim dobrovoljcima iz Rumunije?

Emily Young

Yeah, that impartiality from day one is impressive. The first volunteers crossed the Danube with basic supplies and treated Serbian and Ottoman wounded side by side in field tents, even when local commanders grumbled about it. Ever read any of the nurses’ letters from that campaign?

Katarina Simić

Da, ta neutralnost je bila prava retkost. Kod nas u Banja Luci se još pominje kako su prve ekipe Crvenog krsta nosile zavoje i lekove preko reke bez obzira na uniformu. Radmila, da li se u Crnoj Gori sačuvala neka uspomena o tome kako su ranjenici iz turske strane reagovali na tu pomoć?

Andrew Turner

The first ambulance crew was mostly made up of Romanian medical students and a few army surgeons who insisted on flying the Red Cross flag right in the middle of the Serbian lines. From what I’ve read, the Ottomans respected the emblem enough to let them work, though supplies ran so low they ended up boiling old bandages. Ever seen the actual field reports from Dr. Carol Davila’s team?

Marija Stojanović

Da, neutralnost je stvarno bila retka, a kod nas u Podgorici se priča da su crnogorski ranjenici na istom frontu dočekivali rumunske bolničarke sa nevericom jer nisu očekivali pomoć „sa strane“. Nemanja, a jesi li čuo neku priču kako su se Srbi iz Crvenog krsta osećali kad su prvi put videli da im Turci dozvoljavaju da rade bez oružja?

Ana Stanković

Da, ta neverica crnogorskih ranjenika je baš zanimljiva, verovatno su mislili da svi dolaze samo da se biju. Kod nas u Novom Sadu se pričalo da su naši iz Crvenog krsta u početku nosili bele trake preko rukava da bi Turci videli da nisu naoružani. Nemanja, jesi li čuo nešto slično sa srpske strane?

George Collins

The impartiality held because they stuck strictly to the Geneva rules from the start — that Red Cross flag gave them just enough cover to move between lines without getting shot at. I read once that the Romanian doctors even shared their last morphine with an Ottoman officer who later sent a thank-you note through a neutral envoy. Ever seen the actual field reports from the Serbian side?

Danica Ristić

Da, ta neutralnost je bila retkost, naročito na frontu. Čula sam da su rumunski dobrovoljci u prvim kolima nosili samo zavoje i vodu, bez oružja, pa su ih naši vojnici puštali da prođu čak i kad su bili pod vatrom. Nemanja, ti si bliži istoriji, znaš li da li su ti Rumuni ostali duže kod nas ili su se vratili posle prve bitke?

Ana Pavlović

Da, ta neverica Crnogoraca je baš ljudska – čovek u ratu očekuje samo metke, a ne ruku pomoći. Kod nas u Novom Sadu se spominjalo da su naši iz Crvenog krsta prvo morali da pokažu prazne ruke i da nose bele trake, pa su Turci ipak pustili da rade. Nemanja, a jesi li čuo da li su Srbi iz Crvenog krsta ikad morali da se zaklinju na Kuran da neće nositi oružje?

Dragan Marković

Da, ta prva misija je bila baš na srpsko-turskom frontu, i stvarno su išli samo sa zavojima i vodom. Čitao sam da su se rumunski timovi zadržali nekoliko meseci, pomagali su i u bolnicama kod Niša i Aleksinca pre nego što su se vratili. Danice, jesi li to čula od neke babe ili si našla u nekoj knjizi?

Đorđe Simić

Nemanja ovde – čuo sam da su naši iz Crvenog krsta stvarno morali da pokažu prazne ruke i bele trake, ali za zakletvu na Kuran nisam naišao ni u jednoj priči iz tog vremena. Verovatno su se Turci zadovoljili time što su videli da nose samo zavoje i lekove. Ana, odakle ti ta priča o Novom Sadu, iz neke knjige ili od babe?

Milica Živković

Da, čula sam to od babe koja je radila u Crvenom krstu posle rata, pričala je da su naši timovi nosili samo zavoje, vodu i malo hleba, a ostali su kod Niša skoro tri meseca. Baš me zanima koja si ti knjiga čitao, Dragane, da vidim da li je ista priča.

Увійдіть, щоб приєднатися до обговорення →